Priredio:MILADIN VELjKOVIĆ
Tito je tokom diskusije ćutao, a svu vatru kritike primao je Gošnjak. Posebno ga je gadno optuživao Vladimir Bakarić.
Dva dana kasnije, na 10. plenumu CK SKJ 23. avgusta 1968. godine Tito je definisao dramu na sledeći način: „Treba da razmislimo kako da se postavimo, da hladnokrvno rasuđujemo jer iz ove kože ne možemo van. Jasno je da ćemo braniti svim sredstvima naš slobodan razvitak, našu nezavisnost ma sa koje strane nas ugrožavali. Na to moramo biti spremni. Đavo bi ga znao šta ko misli. Jer danas vidimo da iznenada neko poklopi jednu zemlju. Naša zemlja se nalazi na vrlo osjetljivom geografskom položaju. Mi smo imali zaleđe u koje sam vjerovao, u koje sad više ne vjerujem”.
Ovo je bilo Titovo direktno priznanje da je on stajao iza procjene odakle zemlji prijeti najveća opasnost u slučaju sukoba, posebno u vrijeme bliskoistočne krize 1967. godine. Ta procjena kojoj se JNA prilagođavala značila je da je formacija u garnizonima na sjeveru zemlje bila redukovana na „B” (formaciju) i da nije mogla biti stavljena u trenutno dejstvo, a takođe da je ukinuto obavještajno opserviranje prema zemljama Varšavskog ugovora. Iz SSSR-a su nabavljane velike količine naoružanja i opreme za sve vidove oružanih snaga.
General Dragan Pajić u svojim memoarima bilježi da se nesuđeni ministar vojni general Bogdan Oreščanin usprotivio ukidanju obavještajne djelatnosti prema SSSR-u i drugim istočnim zemljama, ali da je prevladala „Gošnjakova” koncepcija da nam ne prijeti opasnost sa istoka, pa je JNA, te 1968, bila zatečena nespremna:
– Naime 1967/68. godine, u skladu sa shvatanjima rukovodstva armije, a i Tita, bila je ukinuta obavještajna djelatnost prema SSSR i drugim istočnim zemljama, ukinuti su obavještajni centri. Pričali su mi neki drugovi iz I (Operativne) uprave Generalštaba, koji poslije sastanka vojnog vrha (Gošnjak, Hamović, Oreščanin i drugi) skidaju karte i šeme i drugu dokumentaciju, kad pri izlasku Hamović kaže: „Onda ti Boco (Hamović je tako zvao Oreščanina: Bogdan, Boco – primjedba M. Bjelajac) ne vjeruješ braći Rusima”.
Iz Pajićevih memoara, koji je tada bio u Štabu 5. armije (Zagreb), veoma slikovito se vidi kakva je bila nespremnost u avgustu 1968. godine:
„U skladu sa tom doktrinom, u Podravini gdje su bile stacionirane „A” jed.(inice), to jest jedinice koje mogu, odnosno spremne su za dejstvo bez demobilizacije, postavljene su „B” jedinice, tj. mobilizacijsko jezgro za ratne jedinice koje tek treba tu da se mobilišu, jer je to smatrano dubokom pozadinom! I jasno je onda, da je 1968. godine, kad su Rusi ušli u Čehoslovačku, a pojačali svoje jedinice u Mađarskoj, našla nas totalno nespremne. Na prvoj liniji fronta, našle su se jedinice koje treba da se mobilišu, a niti su izrađeni mobilizacijski planovi, niti ima dovoljno ljudstva po određenim vojno evidencionim specijalnostima. Obavještajna djelatnost je ukinuta – vojni atašei totalno nesposobni, a i ne miču se iz Praga, Budimpešte, Varšave itd. Da ih ne bi protjerali kao „nepoželjnu osobu”. Ti vajni stručnjaci nijesu znali ni elementarne stvari kao npr. da je marševska kolona jedne divizije dugačka 100-150 km ili ako se prevozi vozom onda treba za diviziju oko 30 vozova itd. To ti „stručnjaci” nijesu znali, kao ni druge stvari, kao npr. koliko i kakvih tenkova ima moto-pješadijska, oklopna divizija i puk, koliko i kakvih artiljerijskih oruđa. Tih dana, upao je k meni u kancelariju načelnik obavještajnog odjeljenja pukovnik Drobac. Pitao me šta mi imamo u Osijeku? Ja sam nešto prije, u ime Armije primio Vojni okrug Osijek i tu teritoriju od Sarajevske Armije. Kazao sam mu: imamo Vojno područje u rasformiranju, Vojni okrug i artiljerijski puk na koji se možemo osloniti da nešto učini po obavještajnoj liniji. Naime, došao je naš novinar iz Mađarske i javio da se na granici kod Udvara nalaze ruske rakete. Poslali smo jednog stručnog artiljerca u civilu preko, i dabome, to su bile samo dizalice. Dešavale su se i druge stvari. Oni u Generalštabu, obavještajni „stručnjaci” vidjeli su od muhe slona, za svaki i najmanji pokret vojske Mađarske proglašavali su pripravno stanje, i stalno su zvali Drobca. Kaže Drobac tih dana, oni su ludi, ništa ne znaju (...) Sad su tek nastali veliki poslovi, trebalo je izvršiti djelimičnu reorganizaciju armije, izmijeniti lokaciju jedinica, napraviti nove ratne i mobilizacijske planove itd. A pri tome, o sovjetskoj Armiji nijesmo znali gotovo ništa. Najviše smo znali Drobac i ja (u JNA) (...) Tada je Drobac organizovao za određene ljude iz Armije, SUP koji su na granici i putuju preko, osnovne podatke o Sovjetskoj armiji”, navodi Pajić u svojim memoarima.
(NASTAVIĆE SE)